Zdenkov kulturni kombi

Mort sezona

Da, i nekada bi davno trajala u augustu, prije no što smo počeli prevoditi neke bezvezne kisele krastavce s engleskog, a mjesec počeli zvati kolovozom. No nismo je zamišljali ovako, ovo je predoslovno, molit ću vas lijepo, vratite nam ono staro, benignije značenje pojma mort sezona.

Nisam onako ažuran kao nekada u kronikama smrti glazbenika, dakako, ovaj blog se sveo na sjenu vlastitog psa (a nemam psa), no svakako sam želio napisati ponešto o Arsenu, o stablima na Tuškancu koja će i dalje ostati svijena i rasti ukoso, ali nitko više na koncertima neće spominjati razlog. O tome kako sam mu samo jednom bio na koncertu, onomad davno kada je prvi puta odlazio, ali to je bilo davno, tada je bio rat. Samo da bi se ispostavilo kako nije bilo davno i kako još uvijek traje rat, a i prijatelj i brat su umrli...

A onda sam danas saznao kako je umro Boris Aranđelović. Ne, njemu nisam nikada bio na koncertu, jednom se posvađao s Točkom prije koncerta i jedino Smak nije nastupio na reunionu značajnih ranih domaćih bendova, a drugi puta... jebiga, zar malo, malo sreće nije san? Prije samo dva mjeseca, svirali su u subotu, a ja sam u petak odlazio iz Beograda natrag doma za Zagreb. Nije da nisam razmišljao o tom jednom dodatnom danu, ali niti imam svoju Šumadiju, niti ona pjeva o sreći, kada sam stavio na papir koliko bi me koštalo, odustao sam. Budala.

Kada čovjek jako želi otići na nečiji koncert, ne treba pitati gdje je, nego otići ponovo na put. Kamo god. Baš zato sam prije nekoliko godina proučio raspored europske turneje Willieja Nelsona. Činilo mi se najrealnijim RyanAirom otići u Dublin i ondje ga pogledati. No, kao ni za taj Smak na Ušću, nisam našao suputnika, a ne volim na putovanja odlaziti sam, pa ni kada me čeka čarobna glazba na kraju puta. Nedavno sam, prije mjesec ili dva, spomenuo Izzy kako bih od svih glazbenika na čijim koncertima nisam bio, najviše volio vidjeti Willieja, čak i ispred Springsteena.

Kad je večeras stigla vijest da je i Willie Nelson umro, koja se na sreću pokazala lažnom, nekako je napokon sve sjelo na mjesto. Odavno znam za teoriju po kojoj smrt dolazi u trojkama, valjda je ovo kraj mort sezone. Koje, zapravo, nije ni bilo. Odgovor je odavno izrečen, na jednom od onih albuma koje bih ponio na pusti otok i potom se ondje iščuđavao što će mi kad nemam ni struje ni ma kakav uređaj za reprodukciju zvuka. Premda je govorio o mjesecu nad Havanom, vjerujem da je taj trabant dostatno velik da obasja i mjesto kamo su, normalno, svi oni otišli. U Meksiko.

They All Went To Mexico

I tako sve štima. Cuge i trave dovoljno za sve njih, i mrtve i žive, još će i preostati. Dva cinika koja nisu dala da ih se zove tako mogu se po čitave dane šamarati dosjetkama i prekrasnim pjesmama, treći nema pjesme, ali ima glas za njih. Negdje su na haciendi parkirani njemački motocikli, i prikolice također, kada bude prevruće mogu sjesti na neki i napraviti đir da se malo rashlade. Neka, oni su barem otišli u Meksiko. A mi ostali, mi samo čekamo.