Zdenkov kulturni kombi

petak, 24.02.2006.

Havana Moon




Mnogo godina kasnije, pred ispisanim čekom, Carlos Santana se sjetio dana kad je njegov otac pjevao serenadu majci pod prozorom. Najpoznatiji, vrlo moguće i najbolji latino glazbenik na svijetu u jeku je eksplozije popularnosti žanra dobio podršku diskografske kuće, slavne suradnike, mnogo novca, promociju i sve što treba da najnoviji album postane svjetski hit. Logično je da se Arista toga sjetila, još logičnije da je Carlos to prihvatio. U zadnjih sedam godina zaradio je, vjerujem, više no za čitavog života dotada. Zaslužio je. No, pritom je izgubio neke sitnice, poput veselja sviranja i glazbe same. "Komercijalna" faza Santanine karijere nezanimljiva je i topi se u osrednjosti, no možemo je oprostiti nekome tko je prije toga tolike godine stvarao sjajnu i - koliko to mogu prosuditi - iskrenu glazbu.

Santana je zarana postao brand, koji je označavao određen tip glazbe. Zvuči bizarno, ali Carlos Santana je u nekoliko navrata, kada je poželio snimiti glazbu drukčiju od one kakva mu je donijela popularnost, morao bježati od branda koji je sam stvorio, i snimati solo albume, čak i kad bi ga na njima pratili glazbenici iz matične grupe. Jedan od tih albuma, "Havana Moon" iz 1983. ni po čemu nije ušao u glazbenu povijest, prodao se solidno, ali nećete naći da ga itko navodi kao uzor, najdraži album, ne pišu se panegirici, nije na listama najboljih albuma, nema klubove fanatičnih poklonika... Ukratko, mali je to i beznačajan album, fusnota u bogatoj Santaninoj karijeri.

I, dakako, jedna od onih desetak ploča koje bih ponio na pusti otok, u ludoj pretpostavci da ću ondje naći kakav gramofon.

S lakoćom bih ostavio "Sgt. Pepper", iako sam odrastao na njemu, sve Dylanove albume (osim, možda, "John Wesley Hardinga"), Stonese, Pistolse, Nirvane, Sinatre, Bachove, Mozarte, Elvise... A ovaj bih mali, zaboravljeni album uzeo. Nemam logičkog opravdanja, rekao bih. Čak ni emocionalnog: niti sam kupio taj album, niti imam ikakvu osobnu priču vezanu za njega. Jedino čime me pridobio jest glazba. "There's only good music and bad music" izjava je Dukea Ellingtona, koju Carlos citira na unutarnjem omotu, a ni meni nije strano spomenuti je.

Jednostavne rock and roll poskočice u stilu kasnih pedesetih smjenjuju se s prpošnim instrumentalima, a u velikom finalu ulijeću country i mariachi. Znam, zvuči kao opis Gustafa, opet riječi zakazuju... Ne mogu se opisati emocije, pozitivne isključivo, koje u meni izazivaju instrumentali "Lightnin'" (posvećena Lightnin' Hopkinsu) i "Mudbone" (Johnu Lee Hookeru), ili pak jam session s Booker T. Jonesom "One With You", ključno mjesto albuma. Posljednju na A strani i razmjerno neupečatljivu, dugo je nisam ni zamjećivao, dok najednom nisam shvatio da je podsvjesno baš ona to što me najviše podigne za svakog entog preslušavanja albuma, čineći me veselim, sretnim što živim i volim (glazbu). Niska se bisera nastavlja na B strani, gdje preskačem nekoliko prekrasnih pjesama dostojnih pojedinačnih postova na blogu, samo da se dotaknem naslovne. Ne, nije bolja od Chuck Berryevog originala. Tu je negdje s njim. A "Havana Moon" lakoćom ulazi u top 5 svega što je stari Chuck ikada napisao. Tekstom vjerojatno i na broj 1. Treba li više reći?

Preslušavši sve, osim zadnje dvije pjesme, došli bismo do zaključka da je album stilski razmjerno ujednačen, no upravo one, bijući posve drukčije, a savršeno uklopljene, udaraju završni glanc i raketiraju ovaj album u kofer za pusti otok. "They All Went To Mexico" je, uvjetno, hit - svakih godinu-dvije čujem je na radiju. Pjeva je Willie Nelson, a na omotu Santana zahvaljuje suradnicima koji su mu ukazali na tu pjesmu zato što mu je omogućila da upozna Nelsona, kao i zato što ga je otvorila prema ljepoti country glazbe (mogu samo reći: šteta što nije došlo do produbljivanja tog interesa za country ili, daj Bože, zajedničkog albuma s Nelsonom). Neočekivano, u "31 pjesmi" se Nick Hornby dotiče jednog kratkog Santaninog sola u ovoj pjesmi i proglašava ga savršenim. Što i jest, kao i sve ostalo u njoj.

I onda, finale. "Vereda Tropical". Vođa grupe Santana na solo albumu, izdanom pod "Carlos Santana", uopće ne svira, kao ni nitko od suradnika iz ranijih numera na albumu. Svira i pjeva njegov otac, Jose Santana, sa svojom ekipom mariachia. (Ovdje moram OT spomenuti prekrasnu minijaturu "Grandma's Theme" Johna Mellencampa, u kojoj je nasnimio nekoliko tonova na gitari preko vokala vlastite bake. Patetika? Jebiga, kod mene pali.) Na omotu Santana piše kako bi, dok je bio klinac, ekipa s violinama znala oko 3 ili 4 ujutro doći u naselje i izvoditi serenade pod prozorima. Kad bi došli pod prozor njegove majke i kada bi čula očev glas, uvijek bi se rasplakala. Što je učinila i kada je čula ovu snimku. A nisam nimalo siguran da i meni nije poneka suza potekla tijekom ovih dvadesetak godina nerijetkog slušanja iste.

Znam još dvojicu ljudi koji obožavaju ovaj album koliko i ja, jedan će komentirati ovdje, drugi je moj brat koji je tu ploču i kupio. Preslušavam je, eto, već drugi puta večeras i ostajem fasciniran koliko mi je lijepa, draga, dobra, sjajna, svježa i nova i dan danas. Zamišljam pijanog Kubanca koji gleda brod s ljubavlju njegovog života kako zauvijek odlazi i pita se što je zajebao, dok mjesec sućutno svjetli nad havanskom lukom. Planktoni svjetlucaju u moru, nema vjetra, miris duhana koji se suši tek u ljenkastim tragovima dopire iz obližnje tvornice. Žamor ribara koji se vraćaju iz noćnog lova polako se primiče s pučine. Doskora će svanuti.

- 08:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!