Crna, okrugla, s rupom u sredini...
Ne baš u potpunosti ozbiljna povijest automobilskih guma
Kolumbovo je jaje, odgovorno tvrdimo, bilo od gume. Ne, nije riječ ni o kakvom davno zaboravljenom srednjevjekovnom sado-mazo pomagalu – aludiramo na činjenicu da je upravo najpoznatiji Đenovežanin svih vremena otkrio gumu Starom kontinentu. Na povratku s druge ekspedicije u Novu Indiju Kolumbo je 11.6.1496. donio i čudne jajolike loptice koje su odskakale drukčije no išta dotada poznato poštenim ljudima. No, daleko od toga da su Španjolci odmah odbacili krpenjače, sagradili Santiago Bernabeu i Nou Camp! Naprotiv, nitko u Europi nije imao ideje kako iskoristiti novi materijal. Tek u sedamnaestom stoljeću bilježimo prve pokušaje impregniranja uz pomoć gume, poglavito u Meksiku (kao da im, pored onolikih sombrera, uopće treba druga zaštita od kiše). Prava primjena gume, kao vodonepropusnog materijala, počela je stoljeće potom u klimatski za takve ideje mnogo inspirativnijem škotskom podneblju... Preskočit ćemo ipak te dijelove povijesti i koncentrirati se na događanja iz devetnaestog stoljeća, koja su neposredno dovela do razvoja guma kakve danas znamo i upotrebljavamo. Barem na automobilima, protiv čega ni službeni Vatikan nema ništo protiv.
Pioniri gumeni, mi smo vojska prava
Ključna je prepreka široj uporabi gume do otkrića vulkanizacije bila neotpornost tog materijala na vremenske ekstreme: ako bi bilo prevruće, postajala bi ljepljiva i rastezljiva, a na hladnoći bi se ukrutila i pucala. Stanoviti se Charles Goodyear odlučio posvetiti rješavanju tog problema, tražeći prikladan materijal koji bi pomiješao s gumom i popravio joj svojstva. Nakon niza neuspjelih pokusa ovaj je Amerikanac zabunom na pogrešno mjesto odložio nešto sumpora, posuđenog od susjeda, inače vinara podrijetlom iz Jastrebarskog, te je, slučajno ga zagrijavši zajedno s gumom, pronašao dobitnu kombinaciju. Na praktičnu primjenu vulkanizacije ipak su se prvi odlučili Britanci, praktično presadivši stanovit broj stabala kaučukovca iz Brazila u vlastite kolonije, Cejlon i Singapur, koje će dugo biti glavni izvori sirovog kaučuka, odnosno poznate «indijske gume».
Za našu priču o automobilskim gumama najvažniji je trenutak izum zračnice. Ta je priča poznata: brižni tata iz tada mirnog Belfasta, veterinar po imenu John Boyd Dunlop zgrozio se nad drmusanjem koje je njegov sinčić proživljavao vozeći se uokolo na dječjem triciklu. Mozgajući kako da ublaži efekt dodira kotača i grbave podloge, slabo održavane od strane Irskih cesta, smislio je godine 1888. genijalno rješenje u vidu unutarnjeg sloja napunjenog zrakom i vanjskog, tvrđeg, od pune, ali tanke gume. Te osnovao tvrtku i obogatio se. Za razliku od Škota Roberta Williama Thomsona koji je više-manje istu ideju patentirao pola stoljeća ranije. Kao i s viskijem, Irci su preuzeli škotski izum i napravili ga još uspješnijim. Dunlop je pneumatike namijenio prvenstveno biciklima, a na automobilu ih je, kažu, prvi primijenio Andre Michelin 1895, također se obogativši. Za razliku od kompanija koje su njih dvojica osnovali, napomenimo da tvrtka Goodyear nema nikakve veze s izumiteljem vulkanizacije niti njegovom porodicom, iako je nazvana njemu u čast.
Svakoga dana u svakom pogledu...
Dvadeseto je stoljeće umjesto radikalno novih rješenja donijelo postepeni napredak i opće prihvaćanje automobilskih guma. Spomenut ćemo ovdje samo one najvažnije modifikacije. Goodyear je već 1903. patentirao gumu bez zračnice, no to će rješenje prvi puta biti ugrađeno tek 51 godinu kasnije na Packardu. Frank Seiberling (nevjerojatno, napokon jedan lik u ovoj priči koji je doživio da mu se ostvari stih Bijelog Dugmeta «Po meni se ništa neće zvati.») godine je 1908. patentirao gume s profilom, što je predstavljalo dotada najveći napredak po pitanju prianjanja, dok je dvije godine potom kompanija B.F. Goodrich dodavanjem ugljika znatno poboljšala trajnost i izdržljivost. Harvey Firestone počeo je proizvoditi gume za poljoprivrednu mehanizaciju, a tvrtka Michelin je neposredno nakon drugog svjetskog rata uvođenjem radijalne gume napravila možda i najveći pomak, kojeg bi u budućnosti možda mogao utjecajem nadmašiti samo novi izum iste tvrtke, integrirana guma-kotač, o kojoj će se vjerojatno još dosta čuti.
Vrijedi ovdje spomenuti i još neke zanimljive inovacije, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog zemljopisne nam bliskosti. U Pirotu su, primjerice, šezdesetih godina prošlog stoljeća braća Radojica i Vaskrsije Tigar razvili poseban tip gume ekscentričnog oblika (nepravilan krug), od neravnomjerno zamiješane mase, što je dovodilo do grudica i pucanja. Ova plemenita ideja u teoriji je služila povećanju koncentracije vozača, koji su u svakom trenutku morali biti spremni na neočekivane reakcije poput proklizavanja ili eksplozija, no u praksi nije uspjela na tržištu. Za razliku od posebnih zimskih guma koje je u Sloveniji patentirao Matjaž Sava. Svjestan činjenice da se zbog nedostatne veličine države u kojoj živi čak ni na putovanjima iz jednog grada u drugi gume ne stignu zagrijati na radnu temperaturu, a uz to potaknut i činjenicom da mu je poveći dio domovine zameten snijegom veći dio godine, on je patentirao gume koje optimalno prianjaju na nižim temperaturama. Hrvati, nažalost, osim već spomenutog Goodyearovog susjeda vinara, značajniji doprinos povijesti automobilskih guma nisu dali. Ali su smislili jedan solidan vic na tu temu, koji ćemo vam prepričati za kraj: dođe Gibonni kod vulkanizera. «Šta je, Džibo, šta ne valja?» - pita gazda. «Ma, ove dvije duše...»
|
